Likovno stvaralaštvo

~ISTAKNUTE IZLOŽBE I LIKOVNE KOLONIJE~


~SAMOSTALNA IZLOŽBA PORTRETA PASA u sklopu MEĐUNARODNE IZLOŽBE PASA 26.-27.05.2018. Varaždin~

Likovno stvaralaštvo na 12. Likovna kolonija "Kuća sunca" Globočec 2017. 

Likovno stvaralaštvo na 3. Likovna kolonija Sveti Đurđ 2018. 


Likovno stvaralaštvo na 13. Likovna kolonija "Sunce 2018" 

Skupna izložba  likovnih radova "Slika mog svijeta"  Slovenski dom Masarykova 13, Zagreb 18.04. - 02.05. 2018

Samostalna izložba likovnih radova u prostorima Elektrostrojarske škole Varaždin 2009. godine. [radovi u suhom pastelu, akrilu i ulju]


Skupna izložba "Ljepota prirode" 11.06. do 25.06.2018 mjesto: Galerija KCM. Mesnička 12, Zagreb 



~MONOGRAFIJA~


ISBN 9789538200069

MONOGRAFIJU je moguće preuzeti u PDF formatu  



Zoran Hercigonja, obilježio je svoj desetogodišnji likovni rad objavom elektroničke monografije u vlastitoj nakladi  u kojoj je pomno izložena  slojevita amaterska "služba" likovnoj umjetnosti po razvojnim fazama od najprvijih dana i momenata umjetničkog izražaja.  Iako nije zapažen na likovnoj sceni kao "ugledan" umjetnik, njegov miniciozan opus te skroman i  nenametljiv rad ostavio je traga  na nekolicini skupnih izložbi i likovnih kolonija.


Podaci o autoru

-OSNOVNI PODACI-


Zoran Hercigonja, rođen je 13.04.1990. godine u Varaždinu. Likovnim stvaralaštvom, bavi se od svoje sedme godine života. Samouk je slikar koji je vještine i talent oblikovao eksperimentirajući tehnikama i oblicima. Radi projekcije u suhom pastelu i kredi. Bavi se apstraktnom umjetnošću u akrilu, ulju i lakovima za metal. Posljednjih godina intenzivno radi u lakovima za metal. Autor je dvjestotinjak radova u suhom pastelu i isto toliko radova u akrilu, ulju i lakovima za metal.


                                      -EDUKACIJA I STVARALAŠTVO-

Od formalne naobrazbe 2011. godine, polazio je tečaj klasičnog crtanja u sklopu edukacijskog centra Galerije Klarić u ulici S.S. Kranjčevića 1. gdje je ujedno i održao skupnu izložba radova. Izložbu kao i edukaciju je predvodio akademski slikar Živko Skuhala, prof. Izložba radova, bila je grupna izložba polaznika klasične škole crtanja i slikanja. Izloženi radovi su bili u tehnikama, olovke, ugljena i akrila. Akademski slikar Živko Skuhala, prof. usmjerio ga je u daljnjem stvaralaštvu i likovnom izražavanju. 


Od ostale likovne naobrazbe, odslušao je i uspješno položio kolegij "Interdisciplinarni pristup vizualnoj i medijskoj kulturi" 2013. godine predavačice izv. prof. mr. art. Kristine Horvat-Blažinović, koja je pregledala njegove likovne radove i pozitivnim kritikama te sugestijama, usmjerila ga u daljnjem stvaralaštvu.Završio je Online školu slikanja akademskog slikara Jadranka Ferka 2017. godine.Od 2017. godine postaje aktivnim članom likovne udruge "Kula Kneginec" te djeluje u sklopu likovnih kolonija i zajedničkih izložbi likovne udruge.Iste godine (2017.), poznata varaždinska akademska slikarica i grafičarka Iva Šarić, pregledala je njegove radove te ga usmjerila u smjeru stvaralaštva apstraktnog ekspresionizma.


Od 2017. godine izlaže svoje radove na online galeriji  Ludvig dizajn



Mišljenja drugih-kritike i osvrti

***

"Hrabro primijenjena tehnika lakova sa usklađenošću crvene i crne kao i crne i bijele boje. Sve odiše jakim intenzitetom u ekspresiji. "


Piše: Nedjeljko Tintor, prof., akademski slikar


"Pogledala sam vaše radove i mogu da konstatujem da su kao amaterski  dosta dobri ali to neznači da prekinete sa radom. Neznam koliko ste upoznati sa istorije umetnosti kod vas vidim da vam prevlada kubizam kao pravac. Dopada mi se realizacija - slobodni pristup realzacije cveća gde vodi do apstrakciju celo resenje u prostoru."

Piše: Maja Raleva Miladinovski, akademska slikarica


KRIK ZBOG NEPRAVDE (Slobodna paleta metafora),osvrt na slikarsko stvaralaštvo Zorana Hercigonje 

To je on, mladi multimedijalac koji jednostavno iz dana u dan živi sa svojim emocijama, istovremeno prenoseći ih kako u pjesničke i prozne forme, jednako tako i na slikarsko platno. Je li to uobičajno, jer konačno svaka je umjetnost zapravo ekspresionistički izričaj koji živi i pokušava živjeti svoj mir u svijetu nemira, vječite borbe, sukoba, đavoljih sila, magle i napose KRIKA zbog nepravde učinjene malom, slabijem, nježnijem stvoru.Što se tiče Zoranova pjesničkog opusa, konstatirat ćemo da se u svojim djelima(romanima, pričama i zbirkama ) služi bujnim izrazima, plastičnim opisima situacije i prirode, izbjegava svaku logičnost, u govoru i mišljenju skromnog je spektra, tekstovi su prepuni metafora, hiperbola, zvučnih efekata, ponekad patetičnih trzaja, prenaglašenih osjećaja. Očaj, bijeda i strah, nekako su glavne odrednice njegovih pjesničkih uradaka.


 I čitavo to vrijeme , Zoran vrlo originalno i svjesno projicira svoju sliku svijeta, prepuštajući se kad zatreba i mašti, a ritam teži, ono što i većini umjetnika moderne, slobodi, otpuštenih kočnica.On je u dosadašnjem opusu, apstraktni ekspresionista, njegov nemirni duh poigrava se oblicima i tehnikama kako u književnosti, tako i u likovnoj umjetnosti.


Znamo da ekspresionisti ističu važnost subjektivnog izraza unutarnjih spoznaja, duševnih stanja, izazvani vanjskim poticajima.Glavna obilježja te pisane forme su: liričnost, emotivnost i misaonost s jedne strane te isticanje moralne problematike, kritike političkih i socijalnih zbivanja i problematike nejednakosti koja se poput đavolje sile nameće čovjeku i njegovim svakodnevnim aktivnostima.Autor, Hercigonja, iako na vratima životnog puta, pa i ranije, vrlo hrabro, odlučno i bez okova upušta se u jednu avanturu gdje iz jednog novog kuta želi pokazati svoj doživlja svijeta, pojmova, situacija i motiva koje ga takvim čine. I opet biva sebi svojstven, osebujan.


 Moram priznati da sam pomalo ostala iznenađena snagom duha koja se osjeti u njegovim slikarskim djelima. Promatram te oblike, slikarske forme, kolorite i uspoređujem ih istovremeno sa nedavno pročitanim stihovima? Ima li razlike? Koji je modus u vizualnoj prezentaciji njegovih ekspresija?Ponajprije pogled zaustavljam u slikama koje i nemaju naziva jer one zapravo govore same za sebe. 


Vidljiv je raznolik intenzitet, jačina boje i otisak kista ili ugljena ili laka (to su naime zoranove uobičajne tehnike) Miješanjem boja, ovaj put začudo, tek bijele, sive, svjetlo plave, pastelne i dodatkom mašte, umjetnik stvara i niže slike. Uglavnom su to dijelovi ljudskog tijela; poprsja, udova, ili čovjeka u teškim mislima (u meni , priznajem izazivaju dozu depresivnog stanja, nekome je to čuđenje)...ali usporedba sa autorovim stihovima upozorava kritičara da ima povezanosti; slučajne ili namjerne. Avangardno ozračje u obliku ogrebotina, crnog pigmenta i prevladavajuće nijanse crvene boje sveprisutno je u kolažu Zoranovih slikarskih majstorija. Što je htio, kakav efekt ili poruku postignuti na mjestima gdje je nanosio više slojeva boje, očito on zna, no sigurno je da ljubav pobjeđuje smrt i mržnju, Toplina i snaga vatre zauzima sve više površine slikarske podloge, a onda je tu i motiv psa, vječnog čovjekovog ljubimca i prijatelja.


Za kraj, ostah iznenađena, pozitivno jer iako sam bila uvjerena kako ću u izlogu oslikavanja društvene zbilje, vidjeti zamrežane situacije, nedovršene slike izlomljenih udova, prolivenog crnila i krika izmučenog svijeta, osmijeh mi navuku pejzaži zagorskog kraja, umočeni u radost sunca, umirujući zeleni i žuti kolorit koji daje na znanje da Zoran ipak vidi i tračak svjetla i romantičnog ozračja u sivilu naše svakodnevice.


Piše: Denis Kožljan pjesnikinja, književnica



Izložba Zorana Hercigonje "Habitus defectus"


Izložbu Zorana Hercigonje "Habitus defectus" otvaraju dvije slike koje mogu biti kubistički prikaz ljudskog tijela, ali moja prva asocijacija su dva nacrta stana, dvije temeljne čovjekove potrebe da se odvoji, skloni negdje svoju nagost i osjeti sigurnost. Crne linije povučene slobodnom rukom jasna su međa između onoga vani i onoga unutra. Crveno, akrilno okruženje s padajućim valovima uređeno je kao zamišljanje, kao binarni broj, gdje se izmjenjuju bog i ništavilo. Bog je jedan, on je ispunjenost i sveobuhvatnost, a ništavilo je okruženje i iz te jedinice i nule nastaje sav ljudski svijet, sve ono što čovjek zamišlja da ima. 


Unutar zatvorenih pravocrtnih linija na obje slike uočavamo tri paralelne linije u kojima gledam iskorak iz uređenog binarnog sustava svijeta u stvaranje treće jedinke, u stvaranje života.Rijeka teče između dvaju svjetovaU duši pomakSunce što baca sjene.Ni jedan list nije požutioBez znanja stabla.Što je bićeDo li širenje nas samihU prostor etera?


Tako razmišlja Zoran Hercigonja u romanu "Zaboravljeni". Sve nastaje sa znanjem tvorca, ali rijeka uvijek teče između dvaju svjetova.Na obje slike primijetit ćemo jedinu zakrivljenu liniju, koja me asocira na oko promatrača, onoga koji se uvukao u prostor i gleda ispunjenost tog prostora. Binarni sustav jedinica i nula djeluje.


Ali čovjek osjeća potrebu da bude slobodan, ptica nebeska. No tijelo, bez kojega mu nema života, nalaže da se zatvori, jer, gle paradoksa, on samo u vlastitoj tamnici može biti slobodan.Nije mu ostavljena velika mogućnost izbora. Može birati između zatvorenosti ili ništavila. Duh zatvoren u materiji ne može napustiti svoju tamnicu, jer ona rijeka između dvaju svjetova stalno teče.Stoga treća slika krivudavih, razgranatih linija ljudskoga tijela prikazuje zahtjevnost njegova održavanja, a vanjske linije, koje su prije podsjećale na uređenu binarnu misao, raspadaju se u niz silnica koje služe održavanju tijela, ali mu se istovremeno i paradoksalno suprotstavljaju. Čitam jasnu poruku autora da čovjek ne može promijeniti univerzalno stanjestvari, jer ono je datost, pa iako je čovjek ujedno i stvaralac, jer stvara nova bića, on je čvrsto zatvoren u svom svijetu materije i njezinih zakonitosti. 


I ne treba visoko dizati glavu, jer sve što se razmnožava, na neki način stvara tu tamnicu života.Unutar slike primijetit ćemo rascvjetale mrlje, udarce kista koji podsjećaju na Rorschachove mrlje, one koje nastoje naći simboliku u psihološkom, duhovnom svijetu čovjeka, jer, kako kaže Hercigonja u svom romanu, čovjeka najbolje možeš razumjeti čitajući tragove njegove moreplovne duše. Tako i ja sada čitam tragove duše slikara slijedeći u nekoliko sljedećih slika apstrakcije ženskog tijela, krvavog, izranjavanog, raskomadanog tijela, koje u patnji i boli rađa zarobljenog čovjeka.Jedna je ćelija zamijenjena drugom, jedna je tamnica smijenila drugu. Život se nastavlja. Vrijedi li? Koji smisao nosi? Je li u ljubavi smisao ili je ona trik ugrađen u čovjekovu dušu samo zbog neprekidnog lanca nastavka života? 


Zavaravamo li se vjerujući da nešto imamo, da se možemo ponositi dostignućima? Tako Hercigonja pjeva:Zbiljski snovi zasjaše kao zorazbiljske zvijezde u rukama mi sjahuvratio sam se kući s kolajnama i zlatom,kao junak, kao konkvistador,blještim kao anđeo s onoga svijeta.Čovjek ima iluzija, on živi u iluziji, ali žena i dalje rađa samo zarobljenog čovjeka.Iz ugodnog neznanja ženine utrobe bit će bačen u svijet zbilje, vraćen u stan s početka izložbe. Ono oko u stanu, ili tijelu žene, svejedno, se smiješi, one tri linije, tri osobnosti u istom su prostoru. Šire se. Komuniciraju sa svijetom, upijaju iluziju slobode.Crvena, crna i bijela boja akrila javlja se i u Hercigonjinom književnom stvaralaštvu. Dominira, baš kao što dominira na njegovim akrilima. Kosa njegove Julije je crvena, kao i jarko našminkane usnice, put je bijela, a atmosfera scene mračna.Slijede modernistički akrili ženskih aktova, bujnih, jedrih oblina, te slike tijela s ugrađenim tehničkim dodacima; zupčanicima primjerice. 


Razmišlja li Hercigonja o ljudskom tijelu kao o svojevrsnom stroju koji treba održavati i podmazivati životnim sokovima, baš onako kako se stroj održava, stroj koji ima određeno vrijeme trajanja?Slikar shvaća koliko je malen čovjekov bitak pod zvijezdama. On pjeva: "Dok vijećaju božanstva, ja sam samo čovjek, sjenka laži, prozirna iluzija ..." I ta sjenka laži, prozirna, prolazna iluzija, putnik čije će se tijelo pretvoriti u prah, u drugom dijelu izložbe ostavlja svoj trag u suhom pastelu.Ljudsko tijelo ostaje temeljni motiv ove izložbe. Ono je stvoreno, nesavršeno, prolazno, raspadljivo i u krajnjem stadiju odvratno svakoj duši koja njeguje ideal ljepote. Ipak, u trenutku iluzije, jer život je samo neprekinut niz iluzija, ono je skladno i lijepo, ono funkcionira kao novi model stroja, snažno i jedro.Spremno je, kako kaže Hercigonja- pisac, za epsku bitku stalne petlje ponavljanja. Matrica je uvijek ista i iz nje nema bijega, jer habitus čovjeka od početka nosi u sebi grešku. Koja je perspektiva? Neka to pitanje ostane otvoreno.



Piše: Marija Juračić, prof., književnica